Do izuma papira, povjerljivi podaci prenosili su se uglavnom od pojedinca do pojedinca samo usmenom predajom. Međutim, s pojavom papira podaci (čak i povjerljivi) poprimili su trajniji i sigurniji oblik, čije postojanje nije bilo moguće jednostavno poreći. I budući da takav oblik pohrane podataka ne može jednostavno uništiti vatra ili voda u bilo kojem trenutku, američki izumitelj Abbot Augustus Low, 2. veljače 1909., podnio je patentnu prijavu za prvi uništavač dokumenata. Nažalost, njegov izum nikada nije postigao fazu proizvodnje, jer je Low umro ubrzo nakon toga.
Ideja uništavača papira utonula je u zaborav nekoliko godina nakon Lowove smrti. Oživio ga je 1935. u tadašnjoj nacističkoj Njemačkoj Adolf Ehinger koji je, po uzoru na domaći ručni stroj za tjesteninu, izradio prvi korisni uništavač za papir, stvoren iz potrebe uništavanja antinacističkih letaka koje je pripremio za borbu protiv tadašnjeg političkog poretka.
Nekoliko godina kasnije, stroj je patentiran i započeo je svoju proizvodnju. Pronašao je tržišnu nišu u vladinim i financijskim institucijama zbog koje je (zbog potrebe za uništavanjem velikih količina podataka) morao biti nadograđen s ručnog na električni.
Uništavači papira prilično su nov izum. Do sredine 1980-ih, njihova upotreba izvan vladinih organizacija bila je vrlo rijetka. Njihova je "popularnost" rasla i dosegla vrhunac u Sjedinjenim Državama izbijanjem jednog od najvećih političkih skandala - aferom Iran-Contra (također afera Irangate). Kako bi spriječili otkrivanje i potvrdu (mogućih) veza između predsjednika Ronalda Reagana i vodećih članova njegove administracije s tajnim prometom oružja u Iran, Reaganovi pomoćnici uništili su i prikrili velik broj dokumenata uz pomoć ne tako popularnog razarača dokumenata.
Jedan od uključenih, bivši pukovnik američke mornarice Oliver North, priznao je na saslušanju u Kongresu da je za uništavanje dokumenata koristio drobilicu dokumenata opremljenu Schleicherovim presjekom. Prema toj izjavi, Schleicherova prodaja uništavača porasla je za 20% 1987. godine. Iako zbog uništavanja nije ostalo mnogo dokaza, na kraju je podneseno 14 optužbi protiv članova Reaganove administracije, od kojih je 11 završilo presudom (u većini slučajeva za uništavanje službenih dokumenata i ometanje istrage).
(sažeto u članku iz The New Yorker, izdanom dne 31. prosinca 1984):
Govorimo o Shredexovom novom modelu uništavača Watergate Top Secret 2001. U tom je razdoblju bio najprodavaniji model stolnih uništavača dokumenata u Americi. Autor članka u razgovara s Michaelom ml. Falcom, predsjednikom Sheredexa. Autora zanima odakle je tvrtka dobila ime novog modela "Watergate Top Secret". Gospodin Falco odgovara, "... pa, znate, to je nakon one situacije u Watergateu."
Autor nastavlja i želi znati osjeća li se gospodin Falco kao da pomaže zlu da zasjeni njegovo iskrivljeno lice (ironično, jer prodaje uništavače). "Ne ne, mi nismo takva tvrtka", odgovorio je gosp. Falco i nastavlja: „U tvrtki imamo puno uglednih kupaca. Najveći smo dobavljač američke savezne vlade ”.
Nakon afere Iran-Contra, uništavači su postali nezamjenjiv uredski aparat i među ostalim vladinim organizacijama. Međutim, postali su popularni među stanovništvom nakon 1988. godine nakon odluke Vrhovnog suda SAD-a u slučaju California protiv Greenwooda. Billy Greenwood osuđenog za trgovinu drogom uz pomoć smeća koje je ostavio na pločniku ispred kuće. U smeću su detektivi pronašli tragove droge i dokumente s dokazima o njihovoj trgovini.
Greenwood se pozovao na IV. amandman pred kalifornijskim Visokim sudom. koji između ostalog, postavlja standarde za izdavanje istražnih naloga. Konkretno, osvrnuo se na činjenicu da je pretres smeća ispred kuće bio u suprotnosti sa zakonom, jer je smeće bilo njegovo vlasništvo za koje nije izdan nalog za istragu. Nakon pogrešne presude Visokog suda u Kaliforniji, Vrhovni sud SAD-a presudio je u slučaju da IV. amandman (na koju se Greenwood poziva radi zaštite) ne zabranjuje neopravdano traženje i oduzimanje smeća koje čeka na uklanjanje, jer je smeće izvan stambenog područja javno, a ne privatno vlasništvo. Popularnost uništavača tako je počela naglo rasti i među općom populacijom.
Definitivno. No, vjerojatno nema mnogo onih koji bi uništavačima papira uništavali tajne izvanbračnog života i ljubavna pisma (ako već koristite jednog s najvišom razinom sigurnosti). Na hrvatskom tlu stvari su se malo pogoršale, a svoje odgovornosti za podatke koje zapisujemo ili ispisujemo postali smo svjesni tek posljednjih godina, kada se povećala i potražnja za uništavačima dokumenata. Naime, sredinom 2018. godine na snagu je stupila nova Europska opća uredba o zaštiti osobnih podataka (kraći GDPR) koja je sada vjerojatno (ili bi trebala biti) detaljno poznata svim hrvatskim tvrtkama.
Svaka tvrtka odn. svaka organizacija je zakonski odgovorna za zaštitu povjerljivih podataka i sigurno odlaganje povjerljivog materijala (tiskani dokumenti, dokumenti na računalu / prijenosnom računalu ili mobilnom uređaju). Iako se posljednjih godina svijest o zlouporabi identiteta povećala, broj zlostavljanja i dalje raste alarmantnom brzinom. Svakodnevno se susrećemo s mnogo različitih podataka, pa smo svi u opasnosti - pojedinci i organizacije. Stoga je uništavanje dokumenata putem uništavača najbolji način za sigurno uništavanje povjerljivih dokumenata, čime se osiguravaju osjetljivi poslovni podaci i osobni identiteti.
Od onih kojima se mora ručno upravljati do onih s električnim pogonom ili od onih s stupnjem sigurnosti P-1 do onih s razinom P-7. Trenutno je na tržištu mnogo uništavača dokumenata.
Najvažnije što moramo znati prije kupnje je koje ćemo količine papira uništavati u određenom vremenskom intervalu i koji stupanj sigurnosti trebamo (koliko povjerljive podatke želimo uništiti).
Razine sigurnosti određene su DIN 66399, koju je usvojila Međunarodna organizacija za standardizaciju (ISO), i kreću se od norme P-1, koja se preporučuje za nosače podataka s općim podacima koji moraju postati nečitljivi, do P-7, koristi se za uništavanje povjerljivih podataka kada treba slijediti najstrože sigurnosne mjere. Stoga se razina sigurnosti bira na temelju razine povjerljivosti podataka kojima rukujemo.
Izvor slike: printink.hr
Nakon što odaberemo razinu sigurnosti, odlučujemo i o željenoj količini uništenja. Važno je napomenuti kapacitet listova koji se mogu istovremeno umetnuti u uništavač. Sa standardnim uredskim uništavačima za papir, kapaciteti se kreću od oko dva do osamdeset listova uobičajenog 80g papira.
Također je važno odabrati dovoljno veliku košaru i potrebu za ostalim funkcijama, poput funkcije automatskog uključivanja-isključivanja, mogućnosti neprekidnog rada (konvencionalni nižeg i srednjeg cjenovnog razreda moraju se "odmoriti" nakon otprilike minute ili dvije operacije) i funkcija rezanja ostalih medija za pohranu i uredski materijal kao što su spajalice, kartice, CD-ovi ili DVD-ovi.
SAVJET: Budući da je uništavač dokumenata mehanički uređaj, njegov se životni vijek računa kao i ostali. Kako biste osigurali besprijekoran rad što je dulje moguće, preporučuje se upotreba servisnog ulja ili uljnog papira, koji se nakon nekoliko rezova jednostavno provuče kroz drobilicu za papir.
U principu, to bi trebalo biti nemoguće, jer je uništavanje dokumenata do njihove neprepoznatljivosti glavni zadatak uništavača dokumenata. Međutim, u praksi to ovisi o dva čimbenika: 1) koliko je dobro izvršen zadatak uništenja i 2) koliko je novca izdvojeno za obnovu uništenog dokumenta.
Sredstva dodijeljena za obnovu prikupljenih dokumenata razlikuju se prema sljedećim čimbenicima: je li svrha obnove isključivo osobni motiv, je li svrha korporativna špijunaža, kriminalistička istraga ili pitanje nacionalne sigurnosti. Koliko će truda biti potrebno za rekonstrukciju ovisi o veličini slova na papiru, je li dokument jednostran ili obostran, veličini i obliku papirića i položaju papira kada ga stavimo u uništavač.
Izvor slike: total-shred.com